|
Igor Marković Smrt i tako to Fantomski likovi, bez obzira radi li se o davno osmišljenima,
ili pak suvremeno izmaštanima Galerija Študentske organizacije Univerze v Ljubljani ugostila je proteklog i ovog tjedna apsolventa kipartstva Damijana Kracinu s instalacijom TV Damijan Kracina. Radi se o neuobičajenoj, (neupućeni mladci ili čelanci rekli bi i morbidnoj), iako vizuelno i grafički ekstremno zanimljivoj postavci - pregaženim životinjama u formi channel surfinga. Sam autor objašnjava tu tehniku preko teorije fragmentiranja, na koju vezuje aktualnost informacije i pokušava izjednačiti termine on-line i live. Drugim riječima, za suvremenu individuu globalne civilizacije prijeka potreba bivanja na Mreži, ili pak njezinim produžecima (u koje se uključuje i televizija, koja još nije formalno njezin dio) istoznačna je s drugim elementarnim funkcijama kao što su hrana, piće, seks+, a podjednako je i neophodna. Voajerizam (iliti virkanje) koji se prije svega obznanjuje u fragmentima koji se doimlju, ne kao klasična slika, odnosno za svakoga jednaka struktura, već kao predstava: neprestano mijenjajuća, koju svaki pojedinac doživljava kao sasvim individualnu i krajnje subjektivnu kategoriju. Kao malo objašnjenje za dalju analizu može poslužiti, bez ikakvih pretenzija ka preciznosti, kratak opis same instalacije, kojom dominira plastična figura autora koji je kablovima povezan sa sedam ekrana na kojima se nalaze fotografije pregaženih živuljki. Sama ideja nije posebno nova, na Mreži se već neko vrijeme može pronaći site pod nazivom Roadkillers Quarterly (za punu adresu pošaljite 25 kuna na naš račun!!!), koji objavljuje fotografije pregaženih životinja, zajedno s receptima za njihovu kulinarsku doradu i slične praktične informacije (na žalost, još se ne publiciraju fotke ljudi, što je jedna od glavnih zamjerki čitateljstva - koje btw, najviše traži djecu, no to je jedna druga priča). Ono što razlikuje ovu instalaciju od sličnih pokušaja dvije su stvari. Prije svega zaista sjajan site izložbe , djelo vizionara i stvarnih gurua slovenskog www-a vaših već omiljenih Vuka i Luke, koji pruža daleko više mogućnosti samog channel surfinga no što izložba u klasičnom prostor-vremenu uopće može i zamisliti. Ono što je trenutno najveći duo slovenske virtualne scene (relevantan i u evropskim razmjerima) uspio prirediti za ovu priliku vrijedi pogledati više od izložbe same. Sama ideja surfinga je dobila oživotvorenje upravo u njihovu radu (s dužnim poštovanjem Damijanu, naravno) koji od pojedinačnih dijelova (usuđujem se reći djelića) slike od ostatka, koji ona predstavlja u recepciji prosječnog gledaoca koji je percipira, u najboljem slučaju, kao duh vremena, trend, pomodnost, aktualnost i ne može se "u okvirima buržoaskog diskursa racionalizirati". Druga stvar koja ovu izložbu izdvaja iz zakašnjelih adolescentnih vizija tipa de Sade cum dekadance cum trganje-krila-muhama cum Friday the 13th, a sve to cementirano Ruandom i Sarajevom; jest ideološka analiza medija koji su do sličnog stanja doveli cjelokupnu populaciju tzv. civiliziranog svijeta. Naime, audio i prije svega vizualni mediji, koji su svojim nastankom imali intenciju biti informativni i zabavni pretvorili su se u prostu "mašineriju za produciranje slika". Ekran je danas postao poprištem privatizacije spektakla jer se izgubila veza između realnog i virtualnog. Fantomski likovi, bez obzira radi li se o davno osmišljenima, ili pak suvremeno izmaštanima (te time i tehnološki superiornima), jedino opravdanje postojanja dobivaju kao utočište od svakodnevne malograđanštine umornih pojedinaca. Prema riječima samog autora "preostaje jedino podijeljenost na realnost svakodnevice i psihoterapeutsku virtualnu stvarnost medija, pri čemu danas lako govorimo o subjektima koji su potpuno izgubili refleksijsku autonomnost". Tako se događa da subjekt sadržaja virtualne realnosti u konačnom zbiru prepoznaju kao realnost samu, a televizijski ekran kao neposrednog zastupnika te realnosti. Subjekt gubi potrebu za idealima, jer se idealizirana slika fetišiziranoga TV ekrana postavlja u središte želje i omogućuje mu da participira u njegovoj idealnosti. "Dioptrijski obrat", koji je realna posljedica, "pretvara gledaoca u onoga koji je gledan, u pasivnog konzumenta, koji na retorično pitanje što hoćeš, odgovara, hoću sliku". U istoj ideološkoj ravni odvija se i susret sa smrću u ovoj instalaciji, koja slijepo, iz mrtvih očiju, gleda promatrača i nakon koje se nitko ne može ponašati kao prije. Pomak vrijednosnih simbola koji se javlja kao pomak od gledaoca do objekta dobiva razmjeru pounutrenja, izvjesnog poistovjećenja s objektom, te konačno spoznaje biti objekta samog. Kracina: "Nakon Malevičevog crnog kvadrata, Duchampove fontane i Beuysova Fatchaira ništa nije više kao prije". Nakon Damijanove instalacije neće nitko doživjeti dubinske preobrazbe (usprkos hvalospjevima siteu), nitko neće doživjeti takvo iskustvo, ali definitivno neće moći reći "ništa se nije dogodilo" i, kao što se već uobičajilo nakon svakodavnašnjih nam izložbi u Biškupiji a i ponešto šire. Igor Marković |